Autor teksta:
Rozana Vojvoda
16/3/2017

Nestajanja

Likovno stvaralaštvo Ane Požar Piplice neodvojivo je utkano u gustu mrežu aktivnosti kojima se umjetnica svakodnevno bavi, bilo da je riječ o restauraciji ili pak o poslovima na rustikalnom obiteljskom gazdinstvu u Konavlima, gdje živi posljednjih dvadesetak godina. Iako je životni i radni ambijent svakako bitan kontekst svih umjetnika, u slučaju Ane Požar Piplice, riječ je o metodama, materijalima, pa i polaznim točkama koje se preklapaju u svim sferama njezina djelovanja. Primjerice, aktivan rad na restauraciji spomenika u njezinu likovnom stvaralaštvu poprima jednu sveobuhvatnu, gotovo filozofsku dimenziju tretiranja prošlosti. Građevine i predmeti, umjetnički ili uporabni, sa sobom nose otisak vremena koje ih je stvorilo i koje umjetnica nastoji povezati s današnjim trenutkom, razumjeti i, u sofisticiranom svijetu umjetničke prakse, oživjeti u nekom novom sklopu. Da živimo u sretnijem vremenu, koje se usrdno brine o nasljeđu, vjerojatno bi radovi autorice bili potpuno lišeni sjete i lamentirajućeg tona koji se neizbježno javljaju kada prate prijevremeno nestajanje bilo građevina bilo pejzaža Konavala kojima se sustavno bavi. U najstarijem predstavljenom radu na ovoj izložbi, videu Šumske ulice (2004.), autorica tijekom dugog perioda snima putove između obradivih površina, koji su nekada bile žile kucavice konavoskog kraja, a kojih je sve manje. Sekvence se pretapaju jedna u drugu, jednako kao što se prizori djevojaka, najčešće okrenutih leđima, u kreacijama umjetnice, stapaju s pejzažem, ponekad s neizbježnim referencama na slikarstvo, a ponekad u snimci izbliza postaju dio neobičnog šumskog tkanja. Jednostavnim načinom snimanja i mantričkim ponavljanjem hoda djevojaka koje se upućuju svaka svojom stazom, a povremeno se i sretnu, umjetnica stvara sugestivnu sliku prolaska vremena, suživota ljudi i njihova prirodnog okruženja isprepletenog sa sjetnom notom u promatranju onoga što će najvjerojatnije u bližoj budućnosti nestati. U videoradu Ima li razloga za slavlje? (2012.), koji je ostvarila u suradnji s poznatim zagrebačkim fotografom Borisom Cvjetanovićem, ide korak dalje i osmišljava cijelu jednu simuliranu situaciju vraćanja života u napušteni konavoski renesansni ljetnikovac. U traganju za vremenom koje je prošlo, za oblicima stvari koje su se sačuvale tek u tragovima, umjetnica s okupljenim članovima obitelji i prijateljima životvornim ritualima večere, razgovora i predavanja ulazi u prostor prošlosti ostvarujući neobičan vremenski hibrid koji je na samoj video snimci sugeriran obrnutim kretanjem vremena. Lajt motiv videorada je svjetlost - od jake vatre ognjišta do difuzne i blage svjetlosti svijeća koja omekšava ljudsku put, uzrokuje svjetlucanje nakita na ženama stvarajući dojam pokrenute barokne slike, pa sve do popodnevne svjetlosti koja nakon simboličkog vremenskog putovanja predstavlja sadašnji trenutak. U području videa i fotografije, slikarski senzibilitet umjetnice uvijek dolazi do izražaja u kompoziciji, odabiru boja i drugim likovnim kategorijama, a ponekad i sama signalizira svoju slikarsku prirodu otiskivanjem fotografija na platnu, kao što je slučaj u izloženoj seriji fotografija Leđa (2008.) i seriji fotografija Kratka priča (2010.).

U seriji Leđa, tijela ljudi, mahom bliskih autorici, tretirana su poput dijela pejzaža u kojima su snimljena, pomno odabranog jer predstavlja ili životni ili dragi ambijent prikazane osobe. Napete površine leđa u ispravnom ili savinutom položaju, pod oštrom i nemilordnom ili pak blagom svjetlošću, dobivaju skulptorske kvalitete te se događa neobična zamjena uloga – pejzaž pozadine postaje psihološki portret osobe, a njezina tjelesnost dio okružujućih prirodnih formacija. Paradoksalno, usprkos odsustvu komunikacije s promatračem, obnaženost likova i njihova stopljenost s prirodnim okruženjem iniciraju bliskost s njihovim intimnim svjetovima i unutarnjim pejzažima. Putovanje kroz svoja vlastita unutarnja prostranstva umjetnica ostvaruje u seriji fotografija Kratka priča u kojoj koristi filmsku retoriku, preciznije radi jednu začudnu sekvencu s fingiranjem filmskog titla. Ovdje je umjetnica ujedno i glavna glumica, a zanimljivo je da sekvenca započinje natapanjem tkanina u kišnici konavoskog polja i to baš u periodu kada se umjetnica prestaje intenzivno baviti šivanjem i modnim performansima, neobičnim hibridom modnog dizajna i perfomansa, koji je jedno vrijeme bio karakterističan za nju. U titlu koji najviše nalikuje unutarnjem monologu, kroz pozicioniranje u značenjski nabijene prostore, kroz visoko estetizirane prizore s dominacijom konavoskog pejzaža, umjetnica problematizira pojmove nestajanja, pretapanja unutarnjih svjetova i nestalnosti vremenskih kategorija. 

Specifičan odnos umjetnice prema materijalima koje koristi u svom vizualnom stvaralaštvu neposredan je i taktilan, kompleksan i promišljajući, ali također neodvojiv od njezine svakodnevnice i restauratorskog posla. Materijali koje koristi prirodni su i najčešće su u svom sirovom obliku: vuna, pigmenti, drvo, vosak, tkanine. Prostorna instalacija pod nazivom Vrijeme je (2017.), koju ostvaruje u Atelijeru Pulitika, po spontanosti reagiranja na prostorne zadatosti bliska je modnim performansima umjetnice za koje je uvijek pažljivo birala okruženje, pa su se tako odvijali u ljetnikovcu Crijević Pucić, u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik ili skrovitom trgu unutar Dioklecijanove palače. U ovom slučaju umjetnica prvenstveno reagira na situaciju utvrde ostvarujući svojevrsni vremeplov koji ide duboko u prošlost i odmiče se od današnje galerijske funkcije prostora. Problematiziranje prolaska vremena, njegova neuhvatljivog tijela i lomnosti trenutaka kao glavne teme ove izložbe, umjetnica možda najdosljednije provodi u pločama od voska koje su konstanta u njezinu stvaralaštvu od 1999. godine. Naime, fragilnost voska postaje svojevrsna metafora prolaznosti, njihova podatna tijela nose biljege onog što im se događalo – topljenja, iskrivljavanja ili različite intervencije. Kao umjetničko djelo na razmeđi su instalacije i otjelotvorene poezije, a imaju i spiritualnu dimenziju jer ih umjetnica zapravo izrađuje od voska dogorjelih svijeća koji skuplja po crkvama i samostanima radeći na restauratorskim poslovima. Njihova pretpovijest vezana je i za kalupe koje umjetnica pažljivo bira, a najčešće je riječ o uporabnim predmetima koji daju dimenzije samim pločama od voska te su po mišljenju autorice produkt bitno drugačijeg odnosa čovjeka iz prošlosti prema materijalima i proizvodnoj djelatnosti.U sklopu prostorne instalacije u prostoru Atelijera Pulitika umjetnica izlaže novonastale ploče od voska koje su svoj oblik i dimenzije dobile od eliptičnih mesinganih brodskih prozora, a na njima, u svojevrsnoj tautološkoj maniri s obzirom na promjenjivu prirodu materijala, urezuje riječ vrijeme – neuhvatljivo i sveprisutno. Izlaže i dvije ploče od voska u koje miješa pigmente zelene boje i rimskom kapitalom urezuje riječi luxus i devotio aludirajući na njihovo značenje iz doba rimske civilizacije, odnosno u slučaju riječi devotio na najveću moguću žrtvu, a u slučaju riječi luxus na odmak od sklada i prave mjere stvari. Pomoću voska umjetnica postiže volumen niza kabanica koje je sama dizajnirala i koje stoje nemarno obješene na čavlima, na drvenoj konstrukciji koja fingira vješalicu. Taj niz zavoštenih kabanica koje istovremeno simboliziraju odsutnost i iščeznuće, prizivaju u svijest i neke imaginarne ili pak stvarne čuvare zidina, ljude iz nekog drugog vremena koji su možda boravili u tom istom prostoru. Njihova tjelesna neprisutnost pojačana je i postavom masivnog drvenog stola – trpeze prekrivene ovčjim runom (koje maštom autorice simbolički postaje Jazonovo zlatno runo iz klasične antike) - koji dodatno zaokružuje pojmove odsutnosti i nestajanja. U međuprostorima slutnje i asocijacija, u mogućnostima više rješenja nudi nam se osvješćivanje cikličkog gibanja vremena i neobična potraga za nevidljivim otiscima vremena u prostoru.