Autor teksta:
Helena Puhara
24/10/2013

Upravo duh, to neopipljivo višeznačno svojstvo, ono što Ana Požar Piplica unosi ili prepoznaje u naoko konkretnim i u stvarnosti sadržanim prikazima,osjećamo kao zajedničku poveznicu radovima s kojima se umjetnica predstavlja u njoj posebice određujućem prostoru. Ona opipljivija poveznica svakako je lik, prikaz čovjeka, kao i prikaz prirode u kojem se to biće nalazi.

Tri serije digitalnih fotografija printanih na platnu (Profili, Leđa, Kratka priča) zapravo su isječci neke imaginarne korespondencije između čovjeka i prirode. I nije tu priroda tek dekorativna pozadina prikazanom liku već ima jednakovrijednu ulogu i jednak tretman.

U seriji Profili Ana portretira bliske osobe ili sebe u odgovarajućem, pomno izabranom krajoliku, prikazujući ih (se) u profilu. Prikazani lik u pejzažu jednake je oštrine kao i sam pejzaž.  Likovi, okrenuti od promatrača, a prema prirodi koje su dio, kao da svoju unutrašnju intimu emaniraju na pejzaž koji ih okružuje, i obratno. Ovim portretima Ana Požar Piplica govori o pripadnosti određenom prostoru, koji nas, između ostalog, čini takvima kakvi jesmo, i kako pokretačka snaga prirode djeluje u uspostavljanju vlastitog nam identiteta.

Sličan pristup Ana koristi i kod serije Leđa. U prvom planu vidimo gotovo apstraktne, ovisno o impostaciji, napete površine tijela, opet okrenute prema prirodi, i opet u ne slučajno odabranom pejzažu.

Priroda i čovjek, dakle, intenzitetom volje i prirodnih sila, stvaraju okruženje vječne dinamike, ali i mogućeg savršenog sklada (kako ih prikazuje Ana Požar Piplica), u kojem jedno na drugo itekako utječu.

Kratka priča mogla bi biti mistična autobiografska crtica kojom nas umjetnica fotografsko-filmskom metodom vodi kroz sam proces stvaranja. Ovdje Ana, kao kroz neki san, prelazi s onu stranu sebe, nadilazi prirodne zadatosti i otklanja ograničenja materije. Otpratila sam sebe predaleko, kaže.