Mali ritual 2020

Galerija Otok, Art Radionica Lazareti, Dubrovnik

Porinuti u vrijeme pitamo se, sa znanjem da odgovor nikada nećemo dobiti i nadom da će odgovor stići u jednom trenu. U tim dvama krhkostima, znanju i nadi, onome što smo iskusili i onome što tek trebamo, čekamo. Čekamo da svijeće izgore u uzaludnim molitvama, da se boje kristaliziraju u čvrstoći zida, promičemo davno zaboravljenim putevima, davno napuštenim mjestima. I dok čekamo jedino što znamo jest da smo tuđinci. I to ne drugima koliko sebi samima.

Autor teksta:
Josip Klaić
25/2/2021

Tko su ovi ljudi? Zašto su ovdje došli? O čemu govore? To vam ja ne znam kazati.

Od kud početi s Anom Požar Piplicom koja je već davno sebe nazvala tuđincem (Alien, 2005.)? Njezin nas rad stavlja u nezahvalnu poziciju jer svako određenje i jasnoća pada u vodu. I onda voda to nosi. Jer uistinu, kao i kod kapilarnosti zida, fluidnost njezinog rada i protočnost vremena vodi nas rukavcima koji ulaze i u najmanje pore predmeta koji se potom raspada. Iako prepoznatljiva te uklopljiva po koječemu u suvremenost prostora u kojem stvara, ipak odaje dojam hibridnosti, fluidnosti, eklektičnosti. Dobar primjer za to je rad Govorim zidu (2017.) kada je u napuštenom prostoru stoljetnog arheološkog lokaliteta na ruševni zid nanijela žbuku kao podlogu za davno zaboravljenu slikarsku tehniku freske. Nakon dugotrajnog procesa u trenu kada pigmentima treba slikati, ona će kistom tek upisati riječi: „Govorim zidu“. U ovom spoju nespojivog, slikarskog i konceptualnog, procesualnog i tautološkog, značenja su brojna. Govoriti zidu inače znači uzalud govoriti nekome tko nas ne sluša, ne čuje ili ne razumije. No, ovaj put upravo je zid jedini koji umjetnicu može razumjeti, više nego itko drugi pa mu stoga i govori ovim radom poznavajući sve njegove dimenzije. Sada, na otvorenom prostoru freska je izložena vremenu, onom fizikalnom i onom atmosferskom. I jedno i drugo vrijeme fresku i zid nagrizaju. Slično je i s radom Ti nestaješ (2015.). Opet u istom prostoru na ruševnim ostacima renesansne kuće unutar kamenih prozorskih okvira postavit će voštanu ploču s natpisom: „Mogu li ostati“. Vosak kao materijal, opet gotovo zaboravljen u svim likovnim tehnikama, ovoga je puta preuzet od sagorijelih svijeća u crkavama i samostanima. Kroz mekan i podatan materijal umjetnica meta-jezikom samu sebe pita: „Mogu li ostati“, dok zna i sama da ne može. Barem ne u ovom obliku. Jer vosak će se čim prije otopiti između čvrstih kamenih okvira. Gotovo uzaludna rabota umjetnice iskazat će se u propadljivosti predmeta i njegovom raspadanju u oba navedena rada. Odabire materijale koji su u konstantnoj preobrazbi (vuna, sol, drvo, tkanine). Krivo je reći da oni nestaju, samo se izmjenjuju. Njihova sposobnost da su čvrsti, pa opet mekani ili porozni, ukazuje na dimenziju vremena kao temeljnu preokupaciju njezina rada kojim jasno ukazuje na cikličnost svijeta koji samo mijenja svoju kožu.

Jednom prigodom gledajući vunenu maju starca seljaka u odnosu na svoj život pisac piše:
Možda samo svijet polako stari i dotrajava najprirodnije, pa mijenja svoju odjeću, a mi vidimo drame u mikrokozmosu svoga jednodnevnoga života, da bismo opravdali svoj umor i svoje odlaženje, i da bismo umjetno stvorili predodžbu o svojoj važnosti ( Slobodan Novak,  Mirisi, zlato i tamjan ).

U godini starenja i dotrajavanja svijeta nastaje Mali ritual 2020 kao nastavak na niz njezinih radova: Šumski putovi (2004.), Ima li razloga za slavlje (2014.) i Domjenak u Muzeju suvremene umjetnosti Pelegrin (2017.). I dok su prethodno likovi bili zajedno u susretima pokušavajući ostvariti doticaj s prošlosti, sada distopijski lutaju pokušavajući predvidjeti budućnost koja nam se čini da će upravo ovako izgledati. Oko koje vidi nije više blisko i neposredno već promatra iz visoke udaljenosti kao represija stranca. Nema one komunikacije među likovima koje smo navikli gledati ranije. Šuma nema ni onaj raniji romantični ugođaj uživanja povlaštenih, već jezivi karakter nužnosti. Jedini znak ljudske prisutnosti tek je jedna lokva vode. Rastapanje voska na ognju usred šume proces je izrade novih radova. 

Ovaj put na vosak zapisuje: Prije par milijuna godina, Prije nas, Šuma. Slično kao i montažnim postupkom u videu Ima li razloga za slavlje? kada je okrenula vremenski tijek od kraja prema početku opet baca promatrača iz jedne dimenzije vremena u drugu, sada iz distopijske budućnosti odlazi u daleku prošlost ukazujući na šumu kao stalni i jedini prostor spasa. Istu sada i prije par milijuna godina, prije nas. Kako je navodno Chateaubriand rekao: „Šume postoje prije ljudi, pustinje ostaju za njima.“

Pitanja navedena na početku teksta koje postavlja nepoznati glas u videu Ima li razloga za slavlje? sažimlje ovaj dio opusa Ane Požar Piplice. Kažem ovaj dio opusa jer bilo bi krivo nazvati to samo video radovima ili performansima. Radi se o događajima koji su video dokumentirani. Ali kao da je svaki put potrebno biti tamo i sudjelovati u tom njezinom događaju da bi se on istinski iskusio. U svim tim događajima, a kasnije videima, likovi besciljno lutaju, promiču, čekaju, sudjeluju u začudnim slavljima, domjencima i ritualima. Koja je rijeka ili poplava njih izbacila u ovo vrijeme i kud ih dalje nosi? Tko je tu bio prije njih i tko će doći poslije njih? Nemogućnost da se utavore u mjesto sigurnosti upravo im stvara ta svijest o vremenu. Zato prostori kojima se kreću su napušteni, pusti, urušeni. Ti likovi pokušavaju uspostaviti odnos s prošlim i budućim vremenom. Oni su ti koji se otapaju i raspadaju, oni su žbuka i vosak koji uporno pokušavaju ostati čvrsti i trajni, a znaju da ne mogu ostati. Može li im umjetnost onda dati tu trajnost? To naše ključno pitanje.  

Žarko Paić u knjizi Slika bez svijeta u poglavlju Događaj trenutka: Vrijeme u suvremenoj umjetnosti iskazuje da „je vrijeme istinski temelj suvremene umjetnosti“ gdje „predmetnost realnoga svijeta kao nečeg trajnoga, prisutnoga i u svojoj prisutnosti »vječnoga« kao iluzije predmetnosti same ustupa mjesto događanjosti“ te da „je umjetnost jedino moguća kao svijest o kratkotrajnosti vlastita predmeta“.

Uhvaćeni u bljesku ili trenutku vremena kao protijeka imaginarne svijesti o »sada« kao ne više sada i kao još ne onog što će biti, znakovi takve tjelesne (govorno-mimetičke) prisutnosti pronalaze formu svoje egzistencije u ne-fiksnome stanju dematerijalizacije predmetnosti. ... Zato je sva suvremena umjetnost derealizirani prostor. Ona je neprostorna u smislu statičkih objekata pohranjenih u muzejskim spremištima. Njezin je temelj u događajnosti događaja kao trenutka žive prisutnosti. Gdje se god pojavljuje mogućnost preobrazbe tijela kao duhovno-simboličkoga sklopa gibanja glasa, pokreta i slike u nizove akata ništenja prethodnoga stanja učvršćenja/ovjekovječenja tijela nastavlja se avantura avangarde kao apsolutnoga dinamizma.

Nastavljajući se dalje na tu temu piše o slavnoj slici Salvadora Dalija Postojanost pamćenja (1931.) prepoznatljivoj po motivu rastopljenih ili mekanih statova: Što se zbiva u vremenu jest rastaljenost predmeta, ne njihova zastarjelost, nego gubitak punoće i čvrstoće. Jer se i „trajnost sjećanja“ u konačnici dekonstruira. Ali i u ranijem poglavlju u knjizi Paić navodi Josea Ortegu y Gasseta koji u eseju Oživljavanje slike piše o  slikama Diega Velazqueza:

Vrijeme koje stvaraju satovi postoji samo ako ga netko mjeri ili broji. Nasuprot tome, istinsko vrijeme je ono koje se do kraja troši i ima svoj kraj, koje se sastoji od otkucanih sati; jednom riječju, to je živo vrijeme, koje još zovemo »povijest«. Zovemo ga tako jer svaki čovjek koji živi u svome vremenu, nalazi u njemu tragove drugih vremena koja nisu njegova, vremena u kojima su živjeli drugi ljudi, vremena koja su već potrošena i koja stoga nazivamo ’prošlost’. To daje ljudskom postojanju neobično obilježje, gdje početak nije početak, jer sve postoji od ’ranije’. Kako ovu činjenicu nikada ne bi zaboravio i nikada u nju posumnjao, čovjeku je stalno pred očima upozoravajuća sablast prošlosti.

Zapravo, u mnogim slučajevima kada pričamo o konkretnoj predmetnosti priča tek dobiva svoj nastavak. Sjetimo se samo kad su Gorgonaši u svom post-aktivnom djelovanju 1986. izveli Polaganje i ostavili predmet slike uz stablo, u šumi, u snijegu, te time se oprostili od slikarstva. Nisu ni slutili da će neka djeca nakon nekoliko dana pronaći sliku i na njoj se sanjkati.

Ana Požar Piplica u suptilnoj maniri, negdje na nekim začudnim obalama gdje se voštani satovi otapaju, ostavlja predmetnost vremenu da se ga rastali. Freske probija korijenje i vlaga, vosak se grebe i savija, prostore proždire šuma. Svojom događajnosti radikalno ne ukida, ali istiskuje, svaku predmetnost na uštrb vremena. U vremenu je vrijeme samo. Njezina događajnost nije onaj bljesak trenutka, ekces ili krik, već dugotrajnost procesa, sporost sušenja i sagorijevanja. Za nju jednostavno treba vremena.

I tu ulazimo u opis njezinog umjetničkog stvaranja kao ne isključivo čin pojedinca i njegova nadahnuća, rezerviran samo za  osamljenika-genija. Ana Požar Piplica prebacuje stvaranje u prostor kojemu je posrednica, druidska predvodnica, Radagast, lanac u kojem je tek karika, ona koja ukazuje na već postojeće oko nas, u plesu orkestrira ljudima i predmetima. Prepušta se iskustvu svijeta oko sebe, bratu Ognju i sestrici Vodi, šarenilu jezera, ukratko svome životu. Pretače iz jedne posude u drugu. Događaj u vosak, vosak u riječi. Kao na onoj freski franjevačke blagavaonice gdje na jednom kraju lik vodu taman treba udijeliti, a na drugom kraju drugi lik čeka da mu vodu udijele, dok se između na trpezi odvija ritual, slavlje, domjenak, devotio i luxus.

U današnjici koja priželjkuje stamenost, ovakvu je pojavu razumljivo lakše zaobići nego u nju uroniti jer je ponekad mutna i maglovita. I to Ani Požar Piplici možemo otvoreno zamjeriti. Stoga se nameće uistinu kao zaseban svijet koji prepliće život i umjetnost. Granice su jedva vidljive, ponekad niti ne postoje, sve je u podatno, promjenjivo, ovisno o onome oko nas. Najviše od svega kod nje podatan je život sam. Njezini radovi će možda i pokušati na nešto upozoriti, na nešto potaknuti, ili promijeniti. Ali duboko u sebi znaju da je sve gotovo, i ono što je bilo i ono što ima biti. Oni bivaju u tom procijepu gdje nema zablude da je prošlost bila bolja, kao ni nade da bi budućnost mogla biti, ima samo prihvaćanje onoga što je sada. A sada je upravo vječna izmjena, da iz već ranijeg stvorimo novo: čekanje da svijeće izgore u neuslišanim molitvama, čekanje da kristali vežu pigment uz žbuku. Ana Požar Piplica zna i sama da smo ovdje samo kratkotrajni tuđinci i da je bilo koje pitanje koje čvrsto postavimo izlišno jer odgovora nema. Pa tako ni ono: Mogu li ostati? Jer zna da ne može. Barem ne ovakva kakva je sada. Stoga, na to odgovara znanjem i nadom jedne uzaludne rabote koja je sama sebi dovoljna. Kao i jedan život.