Mogu li ostati

Galerija Flora, HDLU Dubrovnik

Ploče od voska koje Ana Požar Piplica izlaže u prostoru Galerije Flora nastale su u vremenskom rasponu od 1999. do 2016. godine i sve one izuzev dvije ploče iz 2016. godine, imaju svoju pretpovijest – izlagane su i posjeduju vidljive tragove vremena.

Autor teksta:
Rozana Vojvoda
26/6/2016

Ploče od voska koje Ana Požar Piplica izlaže u prostoru Galerije Flora nastale su u vremenskom rasponu od 1999. do 2016. godine i sve one izuzev dvije ploče iz 2016. godine, imaju svoju pretpovijest – izlagane su i posjeduju vidljive tragove vremena. Pojedine ploče su se boravkom na zidovima galerijskih prostora iskrivile, ponekad slučajno, ponekad željom autorice koja ih stavlja u specifičan položaj i računa s njihovom podatnom i promjenjivom prirodom, ploča postavljena kao prostorna intervencija u prozorski okvir na Pustjerni, zapuštenom gradskom prostoru očekivano je dobila tragove intervencija mladih ljudi – od grebanja, brisanja do urezivanja, a neke ploče su naprosto slomljene prilikom transporta na izložbe u udaljenijim gradovima, te ih je umjetnica naknadno restaurirala.

I sam vosak ima svoju pretpovijest jer ga umjetnica skuplja po crkvama i samostanima od ostataka dogorjelih svijeća, a pretpovijest imaju i kalupi za pravljenje ploča koje umjetnica najčešće odabire u rustikalnom ambijentu Konavala, svom životnom prostoru, među starim uporabnim predmetima, pa se tako dogodi i namreškanost ili slučajni ornament na glatkoj površini ploča. Predmet iz prošlosti daje ploči od voska svoje dimenzije, mjeru koja je produkt drugačijeg odnosa čovjeka prema samom materijalu, za koji je autorica uvjerena da je bitno drugačiji i bolji od odnosa današnjeg čovjeka okruženog svijetom gotovih proizvoda, bez ikakvog uvida u proces nastajanja stvari.

Anine ploče od voska funkcioniraju kao skulpture, objekti ili otjelotvorena poezija, ali njihova bitna dimenzija je cjelokupan kontekst nastajanja, inzistiranje na procesu koji uključuje neposredan i taktilan odnos s materijalom u njegovoj sveukupnosti, respektiranje porijekla voska koji u sebi nosi zagovore i molitve, kalupa koji unosi dodatnu vremensku dimenziju, elemenata koji impregniraju ploče dodatnim razinama značenja.

Sama umjetnica reći će da vosak kao materijal najbolje utjelovljuje misao o nestajanju, kratkotrajnosti svega u što smo uronjeni, bilo da je riječ o materijalnim stvarima poput spomenika i predmeta ili nizu apstraktnih pojmova. Ploče od voska bilježeći tako neuhvatljivo tijelo vremena istodobno funkcioniraju i kao portreti djetinjstva lucidno predstavljenog zapisom o strašnom zmaju iz sna ili u drugom slučaju riječima „mama“ i „tata“, kao poezija u kojoj se duhovna komponenta umjetnosti izjednačava s molitvom ili pak kao hommage zidnim slikarijama Vlaha Bukovca koje je kao sedamnaestogodišnjak napravio u svojoj rodnoj kući u Cavtatu. Zanimljivo je promatrati i tipove pisma koje umjetnica koristi na pločama, od stilizirane forme vlastitog rukopisa na ranijim pločama koje su mahom intimnije intonirane do rimske kapitale koja, osobito stanovnicima krajeva bremenitim prošlošću sugerira natpise na kamenu, čime se dodatno ističe fragilnost, promjenjivost, drugačija priroda voska kao materijala u odnosu prema kamenu. Kroz tematiziranje nestajanja i promjenjivosti, pa čak i uništavanja, u otiscima vremena uhvaćenog u vosku, u intenziviranju lomnosti i prolaznosti trenutaka, odvija se osobna priča umjetnice, ali i sustavni, humanistički rad na afirmaciji prepoznavanja stvarnih kvaliteta, od kojih smo jednu od  važnijih - odnos prema materijalu i „pravoj mjeri“ stvari, na žalost, negdje usput zagubili.